среда, 26. јануар 2011.

USTAVNA ŽALBA I ZAHTEV ZA PONAVLJANJE POSTUPKA

Stambeni fond investitora - pola grada Jagodine


III         USTAVOM ZAJAMČENO LJUDSKO ILI MANJINSKO PRAVO ILI
            SLOBODA KOJE JE POVREĐENO ILI USKRAĆENO

A) Ustavno pravo ili sloboda za koju se tvrdi da je povređena ili uskraćena:
           
            Pravo na pravično suđenje
            Pravo na žalbu i pravno sredstvo
            Pravo na mirno uživanje imovine
            Pravo na suđenje u razumnom roku
prethodno dostavljeno – Už - 1168/10
B) Odgovarajuća odredba Ustava kojom se to pravo ili sloboda jemči:

            Član 32 stav 1
            Član 36 stav 2
            Član 58

IV U ČEMU SE SASTOJI POVREDA ILI USKRAĆIVANJE USTAVOM
ZAJAMČENOG LJUDSKOG ILI MANJINSKOG PRAVA ILI SLOBODA

Razlozi žalbe i obrazloženje ukratko:

  1. nepravičnost suda, nejednaka zaštita pravapristrasnost suda- otvoreno zastupanje interesa tužioca
  2. prekomerno, nedozvoljeno, nedopušteno raspolaganje - dokaz u I postu
  3. uskraćeno pravo na odbranu i na pravno sredstvo – tek u konačnoj presudi prvi put se kao osnov tužbe pominje sticanje bez osnova
  4. obrazloženja kontradiktorna sama sebi: promena sopstvenika i stambena izgardnja, sticanje bez osnova i ponovna procena nekretnine
  5. obrazloženja retroaktivnim zakonima posle 1995.- protivno Ustavu
  6. pogrešna primena materijalnog prava
  7. odbijeno pavo da se određeni dokazi uzmu u razmatranje
  8. sudovi odbili da razmatraju dokaze i suštinu tužbe
  9. preko 15 godina suđenja u postupku bez ikakve krivice
  10. preko 25 godina straha od gubitka jedinog prebivališta
  11. umanjena vrednost nekretnine na tržištu i izmakla koristi
  12. nemogućnost investiranja i pogoršanje uslova života
  13. završetkom stambene zgrade a poništajem eksproprijacije potvrđeno nepostojanje opšeg interesa
  14. i pre 1995. Eksproprijacija u svrhu stambene izgradnje nije bila u skladu sa potpisanim konvencijama o zaštiti ljudskih prava što dokazuju upravo izmene u ZoE iz 1995. Konvencije su potpisane davno pre 95. a nije bilo novih potpisa pred izmenu zakona.

 

PREDLOG ZAHTEVA ZA PONAVLJANJE POSTUPKA



Na osnovu čl.422 st.1 dostavljam predlog sudu za ponavljanje postupka.

            Sud je, shodno navedenom članu, nezakonito onemogućio raspravu pred sudom. Dokaz:
 U obrazloženju presude drugostepenog suda isti, po prvi put, kao mogući osnov za tužbene nevode  uvodi sticanje bez osnova po čl.210 i 211 ZOO.
Po čl.7 st.4 ZPP: „Sud ne može svoju odluku zasnovati na činjenicama o kojima strankama nije pružena mogućnost da se izjasne osim kada zakonom nije drugačije propisano.
             Na osnovu gornjih navoda sud je prethodno morao da razmotri šta je to što su tuženi stekli „bez osnova“ i od kog momenta nastaje takvo sticanje kao i da pruži priliku tuženima da daju svoje argumente po tom vrlo bitnom pitanju koje opredeljuje samu tužbu.
            Da je sud tako postupio ne bi obrazloženje bilo kontradiktorno samo sebi jer sticanje bez osnova isključuje primenu metode ponovne procene nekretnine koja je ovde primenjena – takođe bez osnova.
            Ono što su tuženi stekli, kako navodi sud „bez osnova“, jeste novac a ne nekretnina.
Znači, po obrazloženju suda, treba revalorizovati novčani iznos !!?? a ovde je rađena nova procena nekretnine – eksproprijacija po drugi put  u stambenoj izgradnji a bez opšteg interesa!!??
Ima li šta apsurdnije!!??
            Predlažem  i da sud, prethodno, podrobno prouči predmet da bi se izbegle očite kontradiktornosti u obrazloženjima na kojima je zasnovana presuda o visini novčane obaveze..
Ovo iz razloga takođe očite kontradiktornosti obrazloženja o eksproprijaciji (str.4), o specijalnom odnosu i promeni sopstvenika. Naime i ovo obrazloženje  direktno je kontradiktorno samoj presudi jer navodi članove Zakona o eksproprijaciji, koji istovremeno i bez ikakve sumnje, isključuju svaku nadležnost suda za ovakve sporove u stambenoj izgradnji.

Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava nije u skladu sa članom 6. (pravicnost sudjenja): ako organ koji odlučuje pruži obrazloženje koje je samo sebi kontradiktorno (Hirvisaari protiv Finske (2001.)
“Nije u skladu sa članom 6 :
  •  kada joj je odbijeno pravo da se određeni dokazi uzmu u razmatranje (De Haes i Gijsels protiv Belgije (1997.) i Mantovanelli protiv Francuske (1997.)),”
  •  kao i kada sud odbije razmatrati bitne dokaze ili suštinu tužbe (Tinnelly & Sons Ltd. I ostali i McElduff i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1998.)).”
             Da je sud zauzeo strogo formalno-pravni pristup na isti način prema tužiocu kao što to čini prema tuženima i da je bio dobro upoznat sa materijom:
 tužbu bi odmah i bez razmatranja morao odbaciti kao nedopuštenu.
To što tužioc traži, a sud potvrđuje, da na osnovu ZoE  „sud utvrdi pravičnu naknadu u deeksproprijaciji“- „usled odustajanja a posle promene sopstvenika“ i to u stambenoj izgradnji??!! - je nedopuštena radnja upravo tim istim ZoE kojim sud obrazlaže presudu.To je, istovremeno, jedna imaginarna, proizvoljna i protivustavna  radnja za koju ne postoji nikakva Zakonska potpora.
           
            Dokaz1: u obrazloženju nema navoda bilo kog člana bilo kog Zakona.
            Dokaz 2
-   Nesporno je da se radi o stambenoj izgradnji – iz rešenja o eksproprijaciji
-     Prvi ZoE sa promenom sopstvenika izdavanjem rešenja o eksproprijaciji istovremeno zabranjuje eksproprijaciju u stambenoj izgradnji . . (Pročitati ZoE pre i posle 1995.-čl.4i čl.1)
                        ZAKLJUČAK: IMA STAMBENE IZGRADNEJ ONDA, OČITO:
NEMA PROMENE SOPSTVENIKA IZDAVANJEM REŠENJA O EKSPROPRIJACIJI
A U OVOM SLUČAJU NI KASNIJE JER TUŽIOC NIJE ISPUNIO USLOV U STANOVIMA
            Tvrditi sada da je zahtevom za deeksproprijaciju bivši vlasnik pristao upravo na NOVU PROCENU je takođe nemoguće jer je isti pristao jedino pod uslovom da se ponovna procena ne primeni a dokazano je i da je njena primena nemoguća po zakonu u ovom slučaju.
I ovaj dokaz je sudu dostavljen: prethodno poništeno rešenje o deeksproprijaciji iz 1991. god. i presuda U.1227/92 VSS kojom je presudjena neobaveznost primene ponovne procene.

            U žalbi je tužena strana istakla da je % naslednih delova utvrđen protivno ZON i da prvostepeni sud zna za tu činjenicu. Pa ipak ni jednom ni drugom sudu ta nezakonist nije smetala da donesu i nezakonitu presudu iako su unapred znali de jeste nezakonita.
Dokaz je izostao samo iz razloga jer se očekivala obavezna drugostepena rasprava.
Po čl.7 st.3 „sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznele i izvede dokaze koje stranke nisu predložile ako iz rezultata raspravljanja i dokazivanja proizlazi da stranke raspolažu zahtevima kojima ne mogu raspolagat Sve presude vezane za nasledne delove nalaze se kod suda i mogu se lako obezbediti na isti način kao što je obezbeđen svedok veštak u ponovnoj proceni. To ne bi bilo preveliko svrstavanje i zastupanje jedne strane jer po pitanju pravičnosti sud je već u najbitnijim dilemama jasno i pristrasno zauzeo zastupanje jedne strane pa ovo zalaganje ne bi bilo sada od važnosti. Sud nije ni upozorio tužene da je teret dokazivanja na njima a znao je da odbrana nema pravno kvalifikovano lice.
Iz dostavljene presude P.br.56/2000 i R.br.425/99 vidi se potpuno drugačiji procentualni odnos od onog u presudi prvostepenog suda. Postoji i sumnja da li je tužena, sobzirom na ovakav nasledni deo, trebala uopšte biti stranka u postupku a što je takodje osnov za ponavljanje postupka po čl.422 st 2.
            Kad već sud nije hteo da raspravlja o suštini „ugovornog odnosa“ iz deeksproprijacije ,pravdajući se „pravosnažnošću“ iste, tuženi su pokrenuli upravni postupak pa zatim i tužbu upravnom sudu radi preciznijeg utvrđivanja ovih odnosa u eksproprijaciji i deeksproprijaciji, kao i zbog primene metode ponovne procene, sad kod ovog suda, a koja nema saglasnosti primene bivšeg vlasnika kod podnošenja zahteva za deeksproprijaciju. Ne bi bilo neuobičajeno da je sud zastao sa postupkom do okončanja upravnog spora pogotovu jer je zahtev bio poništaj takvog rešenja o deeksproprijaciji – osnov po kome sud sudi ovde. U upravnom postupku doneto je najpre prvostepeno odbijajuće rešenje kojim su potvrđeni navodi tužioca sa obrazloženjem : „da je korisnik stekao svojinu . . .a zatim vratio.“??  Drugostepeno rešenje potvrđuje prvostepeno ali sada sa bitno promenjenim obrazloženjem. Nema više stava koji zastupa tužioc i sud u ovoj spornoj presudi o sticanju i davanju već se samo konstatuje „neprivedenost nameni“ nepokretnosti. I ove kopije dostavljam.
.
      Ni organ uprave, za sada, ne želi da ulazi u suštinu spora već odluku prepušta sudu. Nikoga ne zanima suština ali je zato doneta konačna presuda sa ogromnom obavezom?!

            Po dostavljanju najbitnijeg dokaznog materijala krajem 2009. u vezi sa osnovanošću primenjene metode Opštinski sud nije hteo da otvara ponovo raspravu o tome već je završio  predmet sa obrazloženjem da je to složen predmet velike vrednosti, da je on ograničen instrukcijama višeg suda te da će o tome drugostepeni sud morati da otvori raspravu. !!??

            Sada i drugostepeni sud ne želi da otvara raspravu i ulazi u suštinu predmeta i potvrđuje odluku prvostepenog sa još kontradiktornijim obrazloženjima!!
            Pa što se uopšte sudimo kad je sve to odmah mogao da odredi tužioc!!??
            Je su li to dometi i ciljevi nove reforme pravosuđa, toliko aktuelne ovih dana!?
            Doneti efikasno I po svaku cenu presude nazavisno od kvaliteta presuđivanja!!??

Ukoiko sada I ovaj sud konačno odluči da ne otvara dalju suštinsku raspravu u ovom predmetu onda će ova presuda biti oglednim primer za objavljivanje kako ne treba suditi.
Prilog                                                                                                            22.11.2010.
-     kopija predloga zahteva za zaštitu zakonitosti.
-     Kopija ustavne žalbe
-     Kopija Upravne tužbe                                                       
-     P.br.56/2000 i R.br.425/99
-     465-4/09-04 i 465-02-00145/2009                         

    Narodna kancelarija Predsednika Republike

     Poštovani.
    Marta meseca 2006 dostavio sam dopis sa temom zaštite ljudskih prava sa tri karakteristična slučaja “deljenja pravde” naših sudova. Treći najduži postupak, tada 102/02, rezultirao je posle 15 godina konačnom skandaloznom presudom Apelacionog suda iz Kragujevca. Nemam nameru da vas opterećujem detaljima, jer ni prethodni dopis nije dao neki rezultat, ali imam potrebu da vas uputim na link gde se možete konkretno uveriti u prve rezultate pompezne reforme pravosudja. Ono što je takođe vrlo indikativno jeste ponašanje državnih organa u sličnim situacijama, ovde u presudi Gž.1390 i slučaj Korman polje, gde država istu situaciju tretira uvek i samo na način kako to jedino njoj odgovara a da se pri tom poziva na Zakon i sud!!??
    Ovaj predmet je ogledni primer kvaliteta presuđivanja reformisanog sudstva a takođe i najbolji dokaz da država ne sprovodi reforme u cilju zaštite osnovnih ljudskih prava već, naprotiv, kršioce ljudskih prava stimuliše i nagrađuje mnogo bolje nego bolo koju investicionu ili  naučnu delatnost.


    недеља, 23. јануар 2011.

    U-19296/10 - UPRAVNI SUD TUŽBA - dopuna


    Ukoliko ovaj sud još uvek ima dilemu kako da postupi po ovoj tužbi i pored dovoljno dokaznog materijla za odluku po dostavljenim predlozima, dostavljam bitan stav iz aktuelnih događaja vezanih za ovu materiju i Kragujevac i okolinu.
    Naime u poznatim poslednjim događajima oko eksproprijacije Kormanskog polja, sa kojim ste verujem upoznati, nadležni državni organi izdali su više izričitih stavova o nesumnjivom državnom vlasništvu ovog polja. Ove stavove je potkrepilo i Ministarstvo ekonomije u svojoj izjavi za Politiku:

    Rešenja o deeksproprijaciji su samo osnova za pokretanje postupka povraćaja imovine. Stare gazde su morale da vrate novac „Zastavi” a, kako nisu, fabrika automobila ostala je jedini legitimni posednik hektara. 
    Ovakav stav, ako je zasnovan na zakonu , mora analogno da važi i u eksproprijaciji i u deeksproprijaciji inače bi pretstavljao samo želju  zainteresovane strane i zloupotrebu.
     Dakle, ako je ovaj stav ispravan, a podnosioc ove tužbe nema nikakvog razloga da aprori sumnja u njegovu ispravnost i autoritet Ministarstva, onda je on i najbolji dokaz o ispravnosti tužbe.
     Naime, analogno tom stavu u ovom predmetu:
    rešenje o eksproprijciji je samo osnova za pokretanje postupka oduzimnja imovine. Kako u tom postupku eksproprijacije korisnik FKS NIJE ISPLATIO tadašnju „pravičnu naknadu“ po tadašnjem zakonu raniji sopstvenik je ostao jedini legitimni posednik svoje nekretnine.
    Ovaj stav u potpunosti potvrđuju odgovarajući članovi tadašnjeg zakona o eksproprijaciji po kojima je eksproprijacija moguća samo uz pravičnu naknadu, ako nje nema-nama ni eksproprijacije, kao i nesumnjive činjenice da nije bilo nikakve promene u javnim knjigama – zabeleške eksproprijcije po čl.34 a raniji sopstvenik je sve vreme uredno izmirivao porez na tu imovinu.
    Bitna napomena:
    To što je korisnik na silu isplatio u novcu pod nazivom "pravična naknada" jeste samo manji deo tadašnje pravične naknade po tadašnjem zakonu. Veći deo naknade u stanovima nikad nije ni odredio niti isplatio. Eksproprijacija je zbog toga i poništena.
    Dakle, prema navedenom stavu Ministarstva:
    Sobzirom da je raniji sopstvenik, i pored izdatog rešenja o eksproprijaciji, nesumnjivo jedini legitimni posednik svoje nekretnine po osporenom rešenju o deeksproprijaciji nema šta ni da mu se vrati.
    Ovim je dokazana nemogućnost izvršenja osporenog rešenja o deeksproprijaciji u tački 2.
    Iz tog razloga neophodno je:
    ili ukinuti rešenje o deeksproprijaciji prema predlogu iz tužbe
    ili ukinuti stav 2 kojim se definiše obaveza koja se nemože izvršiti.
    Ukoliko ovaj sud i dalje smatra tačku 2 neophodnom i zakonski opravdanom?, onda se radi o nedoslednosti i zloupotrebi prava koja, nadam se, neće proći kod nezavisnih ocena međunarodnog suda a nadam se i pre, kod Ustavnog suda.
    Iz biltena VSS 2009-3/str.171 - –“ SUDSKA ODLUKA I USTAVNA ŽALBA”
    Већину људских и мањинских права конкретизију посебни закони и у случају повреде штите их редовни судови . . . . . ”!!??
    Iz tog razloga i potsećam da je ovakva eksproprijacija još u ono vreme bila suprotna potpisanim konvencijama o zaštiti ljudskih prava, i pretstavlja 
    kršenja osnovnog Ustavnog prava na mirno uživanje imovine.
    Dokaz za ove tvrdnje jesu upravo izmene u Zakonu o eksproprijaciji od 1995. kada je ukinuta eksproprijacija u klasičnoj stambenoj izgradnji a što je ovde slučaj.
    Zadržavanje tačke 2 u rešenju o deeksproprijaciji pretstavljalo bi i nesumnjiv dokaz da se radi o dugogodišnjoj teškoj povredi ljudskih prava tri porodice sa pravom na adekvatno obeštećenje


    NESAVESNOST I PROTIVUSTAVNOST INVESTITORA


    1. Korisnik zaključio usmeni ugovor u stanovima sa vlasnikom pre rešenja o eksproproprijaciji. Cilj  - nesmetana pravosnažnost rešenja. Prva prevara – bez zapisnika i organa uprave.
    2. Po pravosnažnosti ugovor nije ispoštovao pravdajući se zakonom ali ni te „zakonske“  odgovarajuće stanove nije obezbedio. Po ZoE morao je imati i stanove i sredstva pre započinjanja eksproprijacije.
    3. Uplatio manji novčani deo naknade na silu u sudski depozit jer vlasnik nije želeo da je primi bez stanova. Cilj nesmetana gradnja zbog ogromnog krana i prilaza građevinskoj parceli.
    4. Od početka eksproprijacije-1987 za 7 godina imao je preko 250 samo novih stanova na bliskoj lokaciji u izgradnji i sve ih je raspodelio sebi. U stambenom fondu više od pola grada.
    5. Po završetku zgrade potvrdio da nije ni  imao nameru da ispuni uslove koje je sam sebi nametnuo radi sopstvene koristi.
    6. U prvom zajedničkom pokušaju deeksproprijacije 1991. nametnuo kao uslov ponovnu procenu nepokretnosti koju vlasnik opravdano nije prihvatio pa je rešenje poništeno.
    7. U vreme najveće inflacije nije mu stalo do dogovora već pokreće tužbu kod Vrhovnog suda  sa stavom da se kod upravnog organi ti odnosi ne uređuju.
    8. Vrhovni sud Srbije uvuđa novi pokušaj prevare, odbacuje tužbu, potvrđuje pravo vlasnika da ne prihvati ponovnu procenu čime potvrđuje zakonsku neobaveznost ponovne procene nekretnine.
    9. Pred isticanje rokova u eksproprijaciji, da bi se spasao veće štete, prihvata deeksproprijaciju u drugom pokušaju bez prethodnog uslova. Vlasnik se pozvao na presudu VSS.
    10. Sve vreme sračunato manipuliše terminom isplaćene "pravične naknade" iako je ista tada obuhvatala manji deo u novcu a veći, bitniji, deo u stanovima
    11. U početku postupka rešavanja odnosa kod suda  ne prigovara na valutnu revalorizacuju jer je vlasnik dobro znao na šta su obe strane pristale u deeksproprijaciji a ponovno poništenje je uvek moguće.
    12. Po smrti vlasnika uporno insistira kod suda na ponovnoj proceni, precizira tužbu 29.03.2000.god.,  iako je dobro znao da za to nema saglasnost u deeksproprijaciji.              
    13. Iako savršeno dobro poznaje i zakon i predmet, isti izvršioc i ruk.pravne službe od početka, utiče na sud da isti bez ikakve rezerve prihvati njegov stav da je u postupku eksproprijacije stekao nekretninu bivšeg vlasnika  te da je sada vraća a što je glavni uslov za primenu ponovne procene nekretnine.
    14. Ne odriče se niti modifikuje tužbeni zahtev ni kad su tuženi naslednici konačno pronašli, shvatili i prezentirali uslove poništenja rešenja o deeksproprijaciji i presudu VSS iz 1992.
    15. Ističe nesavesnost tuženih: time što su "sve vreme koristili nepokretnost" - verovatno je trebalo odmah sami da je sruše, da su "novac primili a neće da vrate" - umesto da odmah plate kolko god mu je potrebno u ovim teškim uslovima privređivanja.
    16. Uporno istuče nezadovoljstvo i žalbe u pogledu presudjene visine i sudskih troškova da bi stvorio privid sudske objektivnosti. Presudjeni iznos je 2.5 puta veći od iznosa prve procene valutnom revalorizacijom, metodom iste važnosti pod uslovom da važi načelo jednakosti davanja.
    17. Međupresude u korist tuženih imale su za cilj samo proveru stava kod višeg suda, stvaranje lažne slike o nepristrasnsti suda i navode na sumnnju da je sve dogovorno iscenirano.
    18. Ne odriče se tužbenog zahteva ni po dokazu da je isti zakonski nemoguć – nedopušten što navodi na sumnju da se radi o ličnom obračunu. Tuženi nisu materijalizovali svoje odštetne zahteve u cilju kompromisa i što bržeg završetka suđenja koje traje 15 godina.
    19. Poništajem eksproprijacije a završetkom stambene zgrade zbog koje je eksproprisano tužioc-korisnik je sam dokazao nepostojanje opšteg interesa u ovom postupku uzurpacije privatne imovine silom i time potvrdio protivustavnost u tom postupku.
    PROTIVUSTAVNE RADNJE NE MOGU IMATI NIKAKVU ZAKONSKU ZAŠTITU


    среда, 5. јануар 2011.

    ZAŠTITA ZAKONITOSTI

    Sažet prikaz predmeta:
    Radi se o eksproprijaciji u svrhu stambene izgradnje iz 1987.god. Korisnik-investitor ni posle 7 godina od izdavanja rešenja o eksproprijaciji nije ispoštovao obavezu u stanovima koju je sam sebi nametnuo i pored ogromnog stambenog fonda kojim je raspolagao. Deo naknade u novcu isplatio je na silu u sudski depozit radi nesmetane gradnje. Po završetku zgrade eksproprijacija je poništena 1994.god. saglasnošću obe strane tako što je korisnik odustao od uslova da se naknada odredi kroz ponovnu procenu nekretnine a bivši vlasnik se pozvao na presudu Vrhovnog suda kojom je potvrdjena neobaveznost ponovne procene.
    Posle neuspelog dogovora od 1995. vodi se postupak kod suda oko utvrdjivanja naknade koju treba vratiti prema rešenju o deeksproprijaciji i to upravo metodom ponovne procene nekretnine.
    U ovom predlogu za zaštitu zakonitosti  tužena ne ističe netačno niti nepotpuno činjenično stanje, povredu postupka niti nepravilnu primenu materijalnog prava iako su ove povrede u ovom postupku nesumnjive.
    Ovom prilikom analizira se sam tužbeni zahtev od 13.01.1995.: 
    -(iznet dokaz iz prvog posta).
    Po ZPP-u sud nije vezan tužbenim zahtevom ali je u ovom predmetu sud isti prihvatio u potpunosti - suprotno zakonu i Ustavu.
    Dokaz: sud osporenu odluku u potpunosti prema tužbenom zahtevu obrazlaže Zakonom o eksproprijaciji iz i posle 1995.god – obrazloženje Apelacionog suda str.4.
    Takođe:
                     U ovom predmetu retroaktivno primenjen zakon iz 1995.god                  . 
    Deeksproprijacija pravosnažna od 1994.!
    Povredjen princip zabrane retroaktivnosti iz člana 197 novog Ustava
     -   PRESUDA JE PROTIVNA USTAVU   -  !!
    Posledice primene retroaktivnog zakona.
    Po tom istom zakonu po kome je presuđeno sudovi su apsolutno nenadležni  u  medjusobnim odnosima investitora i vlasnika jer se radi o klasičnoj stambenoj izgradnji .
    Prema biltenu sudske prakse VSS 2009-3/str.178:
    У процесном праву важи принцип да када ненадлежни орган, донесе одлуку она се сматра непостојећом.”!!
    Predlagač je sada u dilemi da li je uopšte potrebno ulagati bilo kakve pravne lekove?
    POSLEDICE - APSOLUTNA ANARHIJA
    Zahtev za zaštitu zakonitosti definisan je već samim svojim nazivom – ili ga tako ne treba više zvati.
    Ukoliko bi se sada zahtev za zaštitu zakonitosti svodio samo na procesne radnje priznanja, odricanja i poravnanja bez razmatranja dopuštenosti same tužbe to praktično znači da sud upravo ne ispunjava svoju zakonsku obavezu iz člana 3 stav 3 ZPP u sprečavanju upravo navedenih procesnih radnji.
    Dokaz: Ako su gornji navodi o protivustavnosti, protivzakonitosti i apsolutnoj nenadležnosti suda nesporni (a jesu) to, u pravnoj državi, praktično znači da se tužioc u startu odrekao svog tužbenog zahteva i sud ga u tome podržava. Po ZPP zadatak suda je da upravo  spreči takvo ponašanje a ne da onemogući dalje osporavanje takve presude ili, još gore, da sada takvu protivustavnu odluku brani svim sredstvima pa i osporavanjem prava Ustavnom sudu na preispitivanje takvih presuda!?
    (primedba isnpirisana člankom iz navedenog biltena)
     Tužioc dakle raspolaže tužbenim zahtevom kojim po zakonu nikako ne može raspolagati
                Dodatni dokaz prema novom shvatanju nedozvoljenog raspolaganja “искључиво за понашање странака у време трајања парнице и на одлуку која је заснована на њиховој диспозицији (одрицање од захтева, признање и поравнање)”
    Prva presuda u ovom predmetu – R.br.352/99 doneta 23.04.2001. bazirana je na odredbi čl.394 ZOO koja samo propisuje da je dužnik u obavezi isplate onog broja novčanih jedinica na koju obaveza glasi.
    Zatim je sud, po načelu jednakosti davanja, sproveo valutnu revalorizaciju ne dajući razloge u ovoj bitnoj odluci. Suština spora je upravo u revalorizaciji i njenoj osnovanosti. Nominalna vrednost koju je trabalo vratiti po citiranom ZOO iznosi 0,06 dinara i tuženi je ne spore. Problem je što je tužioc ne prihvata već podnosi tužbeni zahtev sa tvrdnjom da tuženi dug neće da vrate!!??
    Nezadovoljni ovakvim obrazloženjem tužene su preko punomoćnika u žalbi istakli neosnovanost načela jednakosti davanja u ovom predmetu i, kontradiktorno, pozvali se na Zakon o eksproprijaciji gde se u komentaru zakona navodi načelo jednakosti ali za slučajeve nesumnjivog deposediranja. Namera je bila otvoriti raspravu u ponovnom postupku o osnovanosti revalorizacije sobzirom da sada tuženi naslednici u tome do tada u postupku nisu učestvovali.
    Rešenjem Gž.br.1/02 Okružni sud je ukinuo presudu i vratio na ponovno sudjenje sa nalogom, (str.4) da je: “prvostepeni sud u ponovnom postupku dužan da visinu ove naknade utvrdi u skladu sa odredbama Zakona o eksproprijaciji” !?
    Kontardiktorno priznanje tuženih o prihvatanju postojanja dvostranog ugovora i načela jednakosti davanja konstatovano je i u obrazloženju presude P.br.1156/07 strana 3.
    Tuženi su svesno priznali tužbene navode o navodnom vraćanju nepokretnosti stečenoj promenom sopstvenika izdavanjem rešenja – suprotno zakonu, računajući upravo na zakonom utvrđenu obavezu suda da vodi računa o nedozvoljenim raspolaganjima stranaka. Sud je naime ovo nedozvoljeno raspolaganje mogao i morao da utvrdi na veoma jednostavna način – kako je to već objašnjeno u gornjem dokazu o nedopuštenosti tužbe. Jer nema niti može imati dokaza da je tužioc bilo šta stekao pa nema šta ni da vrati, nikakve faktičke promene državine i vlasništva nije ni bilo i bivši vlasnik je uredno i sve vreme izmirivao porez na imovinu.
    Umesto da sud od tužioca zatraži dokaze o sticanju i vraćanju svojine, da odbije ili postavi tužbu na zakonskoj osnovi sobzirom na medjusobnu isključivost promene sopstvenika i stambene izgradnje, sud se opredelio da ovaj stav o jednakosti davanja i ponovnoj proceni brani retroktivnim zakonom, svesno i sa namerom ne navodi ni koji zakon ni član, računajući na nestručnost jedinog punomoćnika i pravdajući se nalogom višeg suda. Ovog naloga višeg suda sud se držao sve vreme pa čak i kada je mu je 03.02.2009. dostavljena naknadno pronadjana presuda VSS – U1227/92 koja potvrdjuje neobaveznost primene ponovne procene i pojašnjava nastanak obostrane saglasnosti na deeksproprijaciju - povlačenjem prethodnog zahteva tužioca za ponovnu procenu i pozivanjem bivšeg vlasnika na presudu VSS.
    Sobzirom da prvostepeni sud nikako nije želeo da ponovo otvori raspravu o osnovanosti primene načela jednakosti davanja, a što mu je ZPP omogućavao, punomoćnik tužene je odbio svako učešće u revalorizaciji, nema stručnog nalaza uticaja inflacije u predmetu, nema dokaznog postupka u istaknutim odštetnim zahtevima, nisu utvrđivani tačni nasledni delovi . . .  Zato je u presudi tako ogromna razlika – 350% (2,5x) - izmedju prvobitne presude R.br.352/99 i ove poslednje, potpuno netačno utvrdjeni nasledni delovu suprotno ZON i bez ijednog odštetnog zahteva tuženih za spor koji traje više od 15 godina i preko 23 u stalnom strahu od gubitka jedine životne nekretnine. 
    Nedozvoljeno raspolaganje po novom shvatanju, usled odbijanja tuženih da dostave odgovarajuće sudske odluke, postoji, dakle, i u “utvrdjenim” naslednim delovima suprotno ZON.
    Dokaz: P.br.56/2000 i R.br.425/99
    Tužena smatra legitimnim Ustavnim pravom da ne saučestvuje u protivustavnim radnjama a još manje da sa istim pravi bilo kakav kompromis.
    Prvostepeni sud je zaključio raspravu sa stavom da ovaj predmet prevazilazi njegova ovlašćenja te da će Apelacioni sud morati da otvori raspravu svestan nedostataka presude.
    Apelacioni sud je bez rasprave potvrdio prvostepenu presudu svojim kontradiktornim obrazloženjima potpuno demaskirajući nezakonitost i protivustavnost uz potuno otsustvo dubljeg poznavanja specifičnosti materije. (ili sa namerom – takvom instrukcijom?)
    U međuvremenu je drastično izmenjena mogućnost revizije i pristup Vrhovnom sudu.
    Osim stidljivo iznete činjenice, ali u delu troškova postupka, da je čitav postupak radjen bez stvarnog društvenog interesa, a što je takodje bitna činjenica u oceni protivustavnosti, nijedan sud nije ni spomenuo niti uzeo u bilo kakvo razmatranje brojne naznake povreda ljudskih prava koje su tuženi tokom postupka isticali.

    Najteža i najduža povreda jeste svakako povreda prava na mirno uživanje imovina PREKO 23.g
    Još u vreme izdavanja rešenja o eksproprijaciji postojao je nesklad našeg zakonodavstva sa potpisanim Konvencijama o zaštiti ljudskih prava po kojima uzurpacija privatnog vlasništva  u svrhu stanbena izgradnja nije i ne može pretstavljati opšti interes. Ispravnost ovog stava potvrđuju upravo izmene ZoE iz 1995. koji ukida na dalje eksproprijaciju u svrhu klasične stambene izgradnje. Težinu i dugotrajnost ove povrede koja praktično okupira 3 porodice 1/3 aktivnog životnog veka nije ni spomenuta a još manje razmatrana na bilo koji način.
    Iz biltena VSS 2009-3/str.171 –“ SUDSKA ODLUKA I USTAVNA ŽALBA”
    Povodom osporavanja prava Ustavnom sudu na preispitivanje konačnih odluka.
    Осим изложеног, установљеном праксом угрожава се правна сигурност, и ствара правна неизвесност, вређа начело правноснажно пресуђене ствари (правноснажно пресуђена ствар је тачно пресуђена), угрожава начело поделе власти и руши ауторитет судске одлуке. Већину људских и мањинских права конкретизију посебни закони и у случају повреде штите их редовни судови . . . . . ”!!??
    Sve ove navode iz biltena Vrhovnog suda demantuje ovaj predmet:
    -  Preispitivanje presudjene stvari kroz ustavnu žalbu NE ugrožava pravnu sigurnost već postojeći prvosudni sistem koji dozvoljava da ovakve očite protivzakonite i protivustavne presude olako postanu konačne i bez prava na redovne lekove.
    - Presuda je apriori “tačno presudjena” iako je nesumnjivo protivzakonita i protivustavna!?
    -   Autoritet sudske odluke se ne štiti zabranom njenog daljeg preispitivanja već upravo sprečavanjem da takve, protivustavne, postanu konačne i izvršne
    -    Autoritet se ne štiti opstrukcijom i represijom već smanjenjem negativnih pokazatelja većim zakonskim angažmanom, transparentnošću, stalnom kontrolom i odgovornošću sudijskog rada, selekcijom kadrova. . . -kvalitetom presudjivanja.
    -   Nijedna od velikog broja istaknutih povreda ljudskih prava u ovom postupku nije ni spomenuta niti razmatrana do sada
    - Da li je bolje braniti protivustavnu presudu samo davno narušenim navodnim autoritetom sudstva ili priznati propust i ne dozvoliti da ova bruka dospe van granica nase javnosti?
    -    Zašto dozvoljavati da se za autoritet prava i pravne struke bore, silom prilika, više oni kojima to nije struka a ne prvenstveno oni kojima to upravo i jeste i struka i radna obaveza!?

    Sobzirom da tužioc sve vreme vodi spor protivno saglasnosti bivšeg vlasnika na osnovu koje je postignuta obostrana saglanost u deeksproprijaciji tuženi su shodno ZOO i ZoUS pokrenuli i upravni spor kod Upravnog suda radi poništaja rešenja o deeksproprijaciji. Ne zato što veruju u konačnu ispravnu presudu našeg sudstva već zbog formalnog iscrpljivanja svih pravnih sretstava.